Danas mi je 28. rođendan. Volio bi složiti zmaja pa ga dizati kolko god imam flaksa ko nekad nakon primanja u pionire. Otišli smo čim se spustio mrak do modelara i iz kante za smeće vadili slomljene letvice. Uvijek smo našli dvije-tri dovoljno dugačke, a voljeli smo njihove letvice jer su bile užasno tanke i pravilne, a njima su očito bile višak. Od letvica bi složili križ, najveći što smo mogli. Od vreće za smeće bi izrezali oblik i na njega zalijepili ukrižene letvice. Rupica na križištu, svežeš flaksom i čim bi škola završila trk na livadu prema Jugokeramici. Sve što treba je malo vjetra. I tako bi ubio sate i sate buljeći u polivinilkloridnu konstrukciju kako se njiše na nebu. Karabit je bio fora, bilo ga je na bacanje, ali je brzo dosadio, a i susjedi su se uvijek bunili zbog eksplozija. 1-2-3 je bila opasna magija i jedina razumna upotreba autića. Matchbox protiv Majorettea. Hot Wheels su bili superkul jer su mijenjali boju pod vodom, ali u utrkivanju na tri dodira po nacrtanoj stazi siporeksom popaljenim na gradilištu su uvijek bili katastrofa. Ne kužim u čemu je fora držat autiće na polici? I još neotvorene? Nek kotači osjete asfalta, makar bili i plastični. Playmobil padobranci su bili još jedna fora uradi sam igračka, ali prebrzo zasitna. Igranje rata je uvijek završilo svađom jer netko nije htio biti mrtav, već je uporno tvrdio da pod tim kutem nije mogao biti ubijen, već samo ranjen. Tu je trakavica tek počinjala. Puhaljke s crvenim bobicama i bijelim majcama su bile bolje rješenje jedino je počeo kružiti mit da su te bobice otrovne pa je volja brzo nestajala. Jednom smo čak probali i bejzbol. Neko je dobio original lopticu pa smo improvizirali palicu i igralište. Ko da je nekog bilo briga što nemamo pojma o pravilima osim da palicom treba zviznuti lopticu. Još je nebitnije bilo što nam je ulica slijepa i što je bila preuska za američki megasport. To je vjerovatno bila i najkraća partija bejzbola ikad jer je netko prvi prvom testiranju palice pogodio lopticu i zafitiljio daleko među čemprese i živicu. Ostatak partije smo svi proveli u timskom traženju, ali je nikad nismo našli. Nikad nismo brijali na Lego. Jednom sam dobio kockice od Elektrinog Djeda mraza, mislim da su bile Biserka. Nikad ih nisam niti otvorio. A zašto i bih kad je u poklon-paketu bio i plastelin. Naravno da je prioritet bio složiti snješka ko na ilustraciji s poleđine kutije. A taj snješko bi se lagano transformirao u knedlu mutanta iz udaljene galaksije. Probali smo i s maketama jer su one neko vrijeme bile fora, pogotovo nakon Top Guna. I onda žicaš da ti starci kupe neku maketu aviona i žicaš i žicaš i spomeneš i rodbini jer možda te se netko sjeti da bi na kraju dobio fino upakiranu maketu putničkog Boeinga! A di su rakete, šmajseri, Mevrik i Gus ko u Top Gunu? Kome uopće da pokažem dosadni putnički avion u mjerilu 1:72 kad on ima ruski borbeni helikopter Mi-24 ili nabrijani topganovski F-14 Tomcat? Mogao sam jedino u njega zagurati male vojnike pa simulirati otmicu, ali ni to mi nije pomoglo jer bi njihovi efovi izraketirali mog Boeinga. Zašto? Jer se s teroristima ne pregovara! Al brzo sam to zaboravio jer su non-stop izlazili albumi sa samoljepljivim sličicama. Panini, Dečje novine, Gornji Milanovac. Kockanje za dupliće, najveća radost odmora - ili na okretanje/peljkanje ili ko bliže zidu. Face snorkijevaca i nogometaša su se okretale ko na ražnju uz sveopće veselje na crno-bijelom podu hodnika prvog kata. Pun il prazan džep sličica ovisi o sreći i odguravanje na Turbo dvojci do doma pa popunjavanje rupa u albumu. Školica od 24 polja, luk i strijele od grana mladog lješnjaka, bemeiksi na motokros stazi u savskom marofu, karte s autima, motorima i avionima; loptice-hopsice, pikse, ljepljive ruke, fla-vor-aid, skočigume, špriherice, bombice od šibica naguranih u uložak za pinkalu, dimne bombe od ping-pong loptica, žvakanje 5 čungalungi istovremeno pa takmičenje protiv Softyja od kokakole u puhanju balona,... ma imali smo sto ideja, nikad ništa nije bio problem, znali smo sva najbliža gradilišta pa nam ni nabavljanje repromaterijala nije bila kočnica, mogli smo sve na svijetu, ali ništa nije bilo magično poput buljenja u nebo na kojem se zmaj vlastite proizvodnje ponosno šepuri na visini.