Umrla mi baka pa je proradio nostalgični vremeplov. Sjetio sam se kako sam ferije provodio kod nje i dede. Dok sam ja s dedom zvao fircig u Šnapsu, baka je radila ono što je obožavala i radila najbolje na svijetu - kuhala. Za doručak - žganci od domaćeg kukuruznog brašna i šalica bijele kave ili najbolji čaj na svijetu (domaća lipa), za ručak - meso, krumpir i mlinci na razne načine, a za večeru - pura (kaša od kukuruznog brašna) ili kruh s domaćim mlijekom. Deda je bio stručnjak za kolinje, poljoprivredu i pečenje šljivovice, a ja ko brodski mali, svugdje guram nos, učim pomažući i radim se pametan. Nakon posla smo znali sjesti na klupu pod starim orahom usred dvorišta. Ja bi pio vodu iz zdenca, a deda potegnuo koji gutljaj iz male pollitrenke koju je izvadio iz dubokog džepa kaputa. Normalno da je i meni dao  da probam, ali nisam nikom smio pričati. I onda bi mi pričao dogodovštine iz rata, kakvi su ustaše bili ušminkani papci jer ih je uvijek išlo pedeset u grupi, a partizani noćni smrdljivci koji bi dolazili žicati nešto za pojesti uz argument M-48 z bajunetom. U endehaziji su domobrane sastavljali od najjačih ljudi iz sela i dali im "ratnu" opremu iz prvog svjetskog rata pa su u stvari bili topovsko meso. Vojska je kurac, Pavelić je zakurac, komunisti isti drek. Općinari su pametna gamad, a o popima nikad nije govorio, spomenuo bi ih uz skupu lektriku. Tu bi nas baka prekinula i pozvala na ručak. Uvijek super raspoložena, vedra i pozitivna prepričala neku vijest s radija (Mika Špiljak je uvijek svima nešto dobro obećavao) dok bi servirala ručak. Poslije bi išli skupljati svježa jaja i hraniti živine.
Kad je bio na samrti, dedu su odveli u bolnicu, odbijao je sve medikamente i svima ispsovao sve po spisku uz legendarnu Nek se jebu kad me nebu čime je dobio što je i htio - vratili ga doma da umre u kućnom krevetu. Dva dana po "časnom otpustu" izdahnuo je u snu.
Od petka su baka i deda opet zajedno. Ja više nisam brodski mali, ali i dalje svugdje guram nos i radim se pametan jer sve je to ko Super Mario. Ideš naprijed, glavom razbijaš zidove, bereš trešnje, neki put padneš ili ti posišu snagu pa restartaš i probaš ponovno. I tako dok imaš snage jer trešnjama nikad kraja, sve  dok ne dođe, a svima će prije ili kasnije doći posljednji restart. Tad će se, možda, netko od tvojih bližnjih barem taj dan, kad već od hiperbrzine svijeta oko nas inače ne stigne, sjetiti pokojeg zajedničkog trenutka.