Mnogi (dvoje-troje) pitaju zašto baš takvo ime? Kratka je to i jednostavna priča. Dok smo Irena i ja gazili treću smjenu u našem potkrovnom radnom prostoru, što od posla, što od izmorenosti smo smislili način da malo razbijemo radničku monotoniju - igranjem hrvatske sapunice. Igra hrvatske sapunice je krajnje jednostavna - igra se bilo gdje i bilo kada - na otvorenom ili zatvorenom, danju ili noću, uz posao ili u slobodno vrijeme. Broj igrača je neograničen, a pravila su krajnje jednostavna - u 30 minuta potrebno je govoriti književnim hrvatskim jezikom. Sve aktivnosti koje ste radili do tada, činite i dalje, jedino razgovarate književnim hrvatskim jezikom. Nema natjecanja, pobjednika niti poraženih. Igra služi u terapijsku svrhu. Naravno, pravila su elastična pa ih prilagodite situaciji, a nagrađen može biti najveći biser ili najkompleksnija složena rečenica izgovorena u dahu. Uglavnom jedino fiksno pravilo je - nema svakodnevnog govora.Tako npr. dok ste za kompjuterom, zapravo ste za osobnim računalom, a molba - Ti se da skuhat kavu? postaje - Oprosti, lijepo bih te zamolio da ako nađeš vremena skuhaš kavu. Bio bih ti iznimno zahvalan.
Uglavnom, u premijernoj izvedbi novonastale instant igre radio sam nekakvo kopiranje radnih arhiva i premjestio ih u krivi folder pa sam revoltirano graknuo - Dovraga i bestraga! Fulah folder. Iako baš i nije pravilno, obzirom bi bilo ispravnije reći kopirah u pogrešnu mapu podataka ta izjava je obilježila prvu ikad igru hrvatske sapunice.
Tada sam rekao ako ikad budem imao metal bend zvat će se Fulah folder. Pošto nikad nisam imao metal bend, odlučio sam tako nazvati blog ili ko što bi Danijela Dvornik rekla dnevnik na blogu.